Pozvano predavanje profesora Željka Bartulovića

Dr. sc. Željko Bartulović, redoviti profesor u trajnom zvanju

Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet

VAŽNOST ZRINSKIH I FRANKOPANA

ZA HRVATSKU DRŽAVNOST I PRAVNU BAŠTINU

Frankopani i Zrinski dvije su plemenite obitelji koje su ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti i očuvanju hrvatske državnosti tijekom stoljeća.

Krčki knezovi spominju se još 1118. kada im je Venecija prepustila upravu nad otokom. Vlast šire na kopno kada im hrvatsko-ugarski kralj Bela III. dodjeljuje Modrušku županiju, potom stječu vlast nad Vinodolom, Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice, Skradina i drugdje. Od XV. st. počinju koristiti prezime Frankopan.

Šubići su hrvatski plemenitaši koji se spominju 1102. Bela IV. im je 1251. potvrdio posjed Bribirske županije pa se nazivaju Bribirskima. Kralj Ludovik oduzima im županiju i daje posjed Zrin pa se nazivaju Zrinski. Više članova obje obitelji obnašalo je bansku čast.

Od XV. st. sudjeluju u obrani od Turaka pri čemu je slavna pogibija Nikole IV. Šubića u obrani Sigeta. Vremenom su se obitelji povezale ženidbenim vezama. Učestvovali su u odlučivanju Hrvatskog i Slavonskog sabora o dovođenju Habsburgovaca na vlast.

Habsburgovci su monarhijom upravljali gledajući svoje, a manje hrvatske i ugarske interese. Početkom XVI. st. kada su osmanski prodori jenjali, Beč ne želi krenuti u rat za oslobođenje. Habsburgovci se bore za prevlast u Europi podržavajući katolike u ratu protiv protestanata. U rat se uključila Francuska ne želeći pobjedu Beča i poremećaj ravnoteže sila te prijeti ratom Habsburgovcima ako krenu protiv Turske. Hrvatsko i ugarsko plemstvo razočarano je politikom Beča koji traži strpljenje dok su Turci pljačkali, ubijali i odvodili u ropstvo stanovništvo u graničnom području. Kada je Beč nakon uspješnog rata protiv Turaka 1663.-64. i uspjeha Nikole i Petra Zrinskog sklopio „sramotan“ Vašvarski mir dolazi do početka onoga što obično zovemo urotom, ali je bolje zvati pravno utemeljenom pobunom.

Ban Nikola Zrinski poslao je Petrovu ženu Katarinu da kontaktira Francuze i ponudi im vlast nad Hrvatskom uz uvjet autonomije i bansku čast za Zrinske, ali bez uspjeha. Banu su prišle najmoćnije osobe u Ugarskoj, palatin i ostrogonski biskup, no Nikola je stradao sumnjivom pogibijom u lovu. Vodstvo preuzima Petar Zrinski koji pomoć traži od poljskog kralja, ali bez uspjeha. Obratio se i turskom sultanu nudeći vlast nad Hrvatskom uz zadržavanje autonomije i banske časti za Zrinske. Beč je saznao za planove, a 1670. dolazi do pokušaja ustanka koji nije uspio. Car Leopold je Petru i Franu Krsti Frankopanu obećao slobodan prolaz ako ga osobno zamole za milost. Oni odlaze u Beč, ali bivaju zatočeni, a imanja su im konfiscirana. Plemićki sud bez Hrvata i Mađara, kako vladar ne bi prekršio obećanje, osudio ih je na smrt. Petar i Fran Krsto pozivaju se na pravo otpora iz Zlatne bule 1222., a za Frana Krstu traži se „pravo zadnje muške glave“ koja se ne smije pogubiti. Unatoč činjenici da i europski dvorovi traže milost oni su osuđeni na smrt i pogubljeni 30. 04. 1671. u Bečkom Novom Mjestu.

Petrova žena Katarina zatvorena je u samostanu gdje je poludjevši umrla 1673. Petrov sin Ivan Antun osuđen je na zatvor gdje umire od gladi i bolesti 1703. Kći Jelena, žena je ugarskog plemića Tökölya koji diže pobunu protiv Beča. Ona je branila utvrdu Munkač, ali je zarobljena je i odvedena u Beč, muž je oslobađa te bježe u Tursku gdje je ona umrla 1703. Mađari ih danas slave kao svoje nacionalne heroje.

Leopold I. (1657.-1705.) i pobuna (tzv. «urota») Zrinskih i Frankopana. Mir na rijeci Žitvi obnavljan je (1615., 1625., 1642. i 1649.) iako hrvatski i ugarski plemići traže da vladar krene u rat. Vanjskopolitički razlozi utjecali su na Beč. Habsburgovci su s Francuskom u sporu oko Belgije i Španjolske, osobito kada kralj postaje moćni Louis XIV. Francuska ima dobre odnose s Turskom pa Beč strahuje od rata na dvije bojišnice. Beču su važniji interesi na Zapadu i pristaje na loše mirovne uvjete s Turskom. Turski utjecaja u Erdelju jača pa dolazi do rata 1663.-64. u kojem ban Nikola i Petar Zrinski pobjeđuju Turke, ali vladar sklapa «sramotni» Vašvarski mir 1664. Granice ostaju iste, a Turskoj je plaćena i odšteta, jer Francuska prijeti ratom strahujući od jačanja Beča.

Nezadovoljan, Nikola šalje ženu Katarinu u Veneciju, koja francuskom poslaniku bez uspjeha nudi vlast u Hrvatskoj, uz uvjet autonomije i banske časti Zrinskih. Nikoli prilaze ugarski palatin i ostrogonski nadbiskup. Nikola pogiba sumnjivom smrću u lovu (kao i ova dvojica). Nikolim brat Petar srčan je vojnik, ali slab političar. Njemu prilazi nešto ugarskih plemića. Pomoć traže od poljskog kralja (ali se on oženio habsburškom princezom) i konačno od sultana. Izaslanik (kapetan Bukovački) sultanu nudi protektorat nad Hrvatskom uz uvjet autonomije i prava Zrinskih na bansku čast. Porta je ljubaznim prijemom zavarala poslanika pa je on netočno javio o uspjehu. Beč je 1669. saznao za planove, a kada je 1670. došlo do očajničkog pokušaja ustanka on je ugušen. Zagrebački biskup Borković prenosi Petru i Franu Krsti Frankopanu poruku da im vladar daje slobodan prolaz ako ga osobno mole za milost. Oni odlaze u Beč, ali bivaju zatočeni, imanja su im konfiscirana. Osudio ih je plemićki sud bez Hrvata i Mađara pa vladar nije prekršio obećanje. Petar i Fran Krsto pozivaju se na pravo otpora iz Zlatne bule 1222., a za Frana Krstu traži se «pravo zadnje muške glave» koja se smije pogubiti. Unatoč činjenici da i europski dvorovi očekuju milost oni su osuđeni na smrt i pogubljeni 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu.

Katarina je zatvorena u samostanu gdje je poludjevši umrla 1673. Petrov sin Ivan Antun osuđen na doživotni zatvor umire 1703. Kći Jelena, žena je ugarskog plemića Tökölya koji diže pobunu protiv Beča. Ona brani Munkač, ali je zarobljena je i odvedena u Beč, muž je oslobađa te bježe u Tursku gdje je ona umrla 1703. Nikolin sin jedinac Adam poginuo je kod Slankamena 1691. pogođen izdajničkim metkom s leđa.

Nestankom ovih obitelji Hrvatska je ostala bez velikaša koji su mogli braniti državne interese u ratu protiv Turske (1683.-1699.). Osmanskim porazom i oslobođenjem ugarskih teritorija oslobođen je dio hrvatskih prostora, ali njima i posjedima Zrinskih i Frankopana upravljala je Austrijska odnosno Ugarska komora pa prihodi nisu išli u korist Hrvatske.

Sudbina Zrinskih i Frankopana dugo se nije spominjala jer su oni za vlast bili izdajnici. Tek je 1861. Ante Starčević upozorio na tužnu  sudbinu i važnost za državnost, a 1871. organizirao je, usprkos Habsburgovcima, obilježavanje pogibije. Za očuvanje tradicije zalaže se i Družba braće hrvatskog zmaja utemeljena 1905., ali Habsburgovci do kraja svoje vlasti nisu dozvoljavali prijenos smrtnih ostataka naših mučenika u domovinu. Do toga je došlo tek 1919.

Na posjedima Frankopana i Zrinskih sačuvan je velik broj pravnih spomenika važnih za hrvatsku baštinu. Na Krku je nastala znamenita Baščanska ploča početkom XII. st. Vinodolski zakon donijet 1288. u doba kneza Leonarda Krčkoga najstariji je hrvatski (i južnoslavenski) zakon pisan na hrvatskom jeziku i glagoljicom. Glagoljicom je pisan i Krčki (Vrbnički) statut iz 1388., te Trsatski zakon iz 1640. dok je Senjski statut iz 1388. pisan na latinskom jeziku. U Vinodolu su sastavljeni urbari kojima su regulirani međusobni odnosi feudalaca i seljaka, na širem prostoru vlasti Zrinskih i Frankopana sačuvane su brojne glagoljične isprave. U XVI. st. na Grobniku je postojala pisarnica (skriptorij) gdje su se pisali razni akti. U XVII. st. Katarina Zrinski okupila je, tzv. ozaljski književni krug. Svi ovi spomenici, biseri naše baštine svjedoče o vjekovnoj uklopljenosti hrvatskih prostora u tokove europske kulture i prava i važnoj ulozi Zrinskih i Frankopana u tome.

Zato svaka generacija treba biti upoznata s njihovim doprinosom kako bi nam služili kao uzor, onako kako je Fran Krsto Frankopan napisao: Navik on živi ki zgine pošteno!

U Gospiću, 21. travnja 2022.